Alan Sumina se vratio. U gejmerski biznis. Na osmom katu iste poslovne zgrade u čijem podnožju posluje njegov bivši Nanobit, koji mu je donio bogatstvo eksperimentira s umjetnom inteligencijom.
Okupio je novi tim ljudi, neki su kaže došli iz Nanobita, neki s tržišta rada. U razgovoru za Poslovni vikend otkriva pomaže li mu iskustvo u prepoznavanju potencijalno uspješne igre, u čemu mu je pomogao Emil Tedeschi i je li optimističan kad je riječ o novim projektima…
Što znači Trimeta?
Ime tvrtke nema nikakvo posebno značenje, dobro mi je zvučalo, zanimljivo je i bilo je slobodno. Riječ “meta” znači “poslije”, “nakon”, “iza” na grčkom, pa s obzirom da je to priča nakon Nanobita, ima smisla. Trimetu sam osnovao kao holding kompaniju koja je nositelj investicija. Najznačajnije ulaganje nam je u tvrtku Futura partners koja se bavi okrupnjavanjem klinika i ordinacija u privatnom zdravstvu, kupili smo polikliniku Sinteza, Bagatin i još nekoliko manjih. To je puno drugačije od moje struke pa mi je zanimljivo, a druga investicija je Zero One Games, nešto novo čime se sada bavim.
Novi gejmerski posao na istoj lokaciji gdje je i Nanobit – uspeli ste se na društvenoj ljestvici, u imovinskom statusu i u poslovnoj zgradi s prvog na osmi kat?
Tako nekako, da. Slučajno smo u istoj zgradi kao i Nanobit. Iskreno da vam kažem, nisam bio baš sretan s tim jer sam se bojao da bi to moglo biti emotivno, ali ispostavilo se da uopće nije. Gotovo uopće ne viđam ljude koji rade u Nanobitu, a dobro nam je tu. Navikli smo na Radničku i to nam je okruženje poznato. U Zagrebu je, inače, jako teško naći adekvatan uredski prostor s čime ćemo se uskoro morati opet baviti jer nam je sada već postalo gužvovito. Ured nam je premali.
Je li teško otići s korijena Nanobita?
Možda je i bilo, ali sada je prošlo već pet godina od prodaje tvrtke i to odvajanje je završeno. Ne osjećam se više povezano s Nanobitom, a kompaniji i ljudima naravno želim da im bude dobro, da budu uspješni, ali sam posvećen drugim stvarima. Uspoređujem to s prodajom automobila ili stana. Kad ih prodate, malo vam je to emotivno, a onda imate novi stan i novi auto, priviknete se i bavite se time.
Što je onda novi gejmerski biznis?
Nešto jako, jako svježe, doslovno staro svega sedam mjeseci. Puno eksperimentiramo i teško mi je bilo što reći. Nanobitu je trebalo pet, skoro šest godina da itko čuje za njega, da napravimo proizvod koji će biti primjećen, a da prodamo tvrtku trebalo nam je 12 godina. Sada mi je za Zero One Games teško reći išta osim da eksperimentiramo, gotov proizvod nemamo, ali puno radimo. Pokrenuo bih ja tu tvrtku i ranije, samo sam imao zabranu tržišnog natjecanja po ugovoru o prodaji Nanobita, a sada je to isteklo.
Imali ste zavezane ruke, kako ste ostali u toku s industrijom?
Bilo mi je zabranjeno raditi u industriji, ali ne i informirati se o njoj. Ta mi je zabrana zapravo dobro došla da se odmorim, da se bavim drugim stvarima i proučavam ono što me zanima. Uzeo sam psa i malo više putovao.
Gdje ste bili, što ste radili?
Prodali smo tvrtku netom nakon korone i putovanja su imala niz ograničenja, pa sam dosta putovao po Europi i Americi, daleka putovanja se još nisu bila oporavila, ali bio sam u Južnoafričkoj Republici koja me je oduševila, a planiram se vratiti u Japan i Brazil.
Čitala sam da ste uređivali stan?
Da, to područje me jako zanima. Mislim da sve nas IT-jevce, budući da su naši proizvodi nevidljivi i nisu opipljivi, zanima i nešto vidljivo i opipljivo. Za mene su to nekretnine i dizajn interijera jer volim lijepo. Volim živjeti i biti u lijepo uređenom prostoru.
Sami uređujete ili angažirate dizajnere interijera?
Angažirao sam profesionalce, pomogao mi je arhitekt Nikola Arambašić, OCD Arhitekti, ali ja sam bio jako uključen u sve. Ne mislim se naravno time baviti komercijalno, ali sam razmišljao da bih možda nešto gradio ili investirao u građevinu, ali za sada se nisam u to upustio. Svi su u tome i izgleda mi kao neki balon.
Jeste li uložili u Ing-Grad koji je izlistao dionice na burzi?
Nisam. Od hrvatskih kompanija imam dionice Končara, Valamara i nešto malo drugih.
Puno ste se mučili oko toga što u ulaganjima jest za vas, a što nije?
Pa jesam, da. Našao sam se u toj situaciji da imam veliku likvidnost, dosta slobodnih sredstava i onda se javi puno ljudi s idejama i savjetima, a zapravo se ispostavi i da je najjednostavnije ono što za sve ljude funkcionira, a to je povjeriti novac nekom indeksnom fondu, pustiti ga da tamo bude i da vrijednost raste te ne gledati stalno što se zbiva. Imam nešto osobnih investicija, malo dionica Nvidije i nešto nekretnina. Kako sam rekao, one su mi strast.
Kako ste na kraju odlučili kamo ćete s novcem?
Pitao sam ljude s više iskustva od sebe. Evo, pitao sam Emila Tedeschija, on mi je preporučio jednu privatnu banku i njima sam dao novac na upravljanje. O svemu što me zanima volim pitati ljude koji su već isto to prošli, isto kao što volim dati savjet ljudima o stvarima u kojima ja imam više iskustva, a njih zanima. To vam ispadne vrlo jednostavno.
Kad ste već spomenuli Tedeschija, hoćete li se i vi vratiti fakultetu pa naknadno diplomirati kao i on ili…?
Ha, ha, ha! Meni to nije toliko važno. Ne znam što bih dobio s time da se sada vratim na Fakultet elektrotehnike i računarstva, moj posao više nije programiranje, ja nekako više volim biznis i mislim da bih prije pokrenuo još jednu tvrtku nego se vratio na fakultet. Prvih, recimo, sedam godina u vlastitom biznisu me možda smetalo što nisam završio fakultet, ali me to onda prošlo i da niste pitali, ne bih se toga više niti sjetio.
Kako to da ste tajili da ste napustili fakultet?
Nisam to tajio tada radi napuštanja fakulteta, nego radi pokretanja tvrtke jer pokretanje vlastitog posla u jeku globalne financijske krize i recesije koja je uslijedila, a u Hrvatskoj trajala dulje nego igdje, nije bilo popularno. Nismo mi tada znali da bi to moglo uspjeti, puno pametnih ljudi mi je govorilo da je najsigurnije završiti fakultet jer da ću tako sigurno imati posao. Nisam htio svima razglasiti da pokrećem posao jer je taj posao mogao propasti. Puno kasnije sam naučio da se neuspjeh doživljava tragično u Hrvatskoj i općenito u Europi, kao neka sramota, a da je u Americi potpuno drugačije. Neuspjeh je normalan i ide se dalje.
Očekivanja vam od Nanobita nisu bila, dakle, velika?
Otprilike. Očekivali smo da ćemo zaraditi dovoljno da možemo biti neovisni. Da smo bili pametniji možda bismo se i brže širili i možda bi nam trebalo manje vremena za prodaju kompanije.
Što bi značilo ‘pametniji’?
Mislim da smo prvu osobu zaposlili kad smo imali milijun kuna na računu jer sam se ja bojao da što će biti ako ja nekoga zaposlim, a ne mogu ga platiti. Nismo mi tada mogli znati kakvu će budućnost imati industrija mobilnih igara i aplikacija, nismo mogli niti zamisliti da će od 2010. do danas narasti stotinu puta s četiri na 400 milijardi dolara. Bili smo oprezni.
Je li vam sada s više iskustva lakše prepoznati potencijalno uspješnu igru?
Ne možete to nikada znati, iako s iskustvom možete imati neki osjećaj, intuiciju koja vam može pomoći utoliko da ne odete baš sasvim u krivom ili čak suprotnom smjeru. Čitao sam da je Steven Spielberg jednom rekao kako radi dobre filmove jer je pogledao puno dobrih filmova. Tako sam i ja proučio jako puno dobrih i uspješnih igara, pa otprilike znam što prolazi. Uz to, imamo alate kojima možemo testirati tržište. U stvaranju igre kombinirate sva ta znanja i iskustva i dodajete neke male inovacije koje moraju biti dozirane, jer iskustvo pokazuje da ćete s totalno inovatovnim stvarima prije promašiti nego pogoditi. Jer tržište možda još nije spremno, a kopirat će vas sigurno.
Što je drugačije u Zero One Gamesu u odnosu na Nanobit?
Dosta eksperimentiramo s umjetnom inteligencijom. Već smo vidjeli to čime se bavimo kod nekih konkurenata iz Kine, ali mi sada eksprimentiramo kako da to ubacimo u neki od naših proizvoda za iduću godinu.
Što sve umjetna inteligencija može u gejmerskoj industriji?
Već može raditi cijele igre, ne takve da bi se s njima moglo biti pretjerano zadovoljan, ali ih može napraviti. Može pomagati developerima u kodiranju i može služiti za generiranje velikog broja raznih ‘asseta’, a to su razne stvari u igri, poput likova, onoga to oni imaju, pozadina, svega vizualnog. Mi sada istražujemo može li raditi interakciju. Programeri su prije skriptirali akcije nekog lika, a sada je moguće da umjetna inteligencija preuzme neke radnje i da upravlja akcijama nekog lika, da analizira situaciju i da donosi odluke.
Odnosno, nije potrebno da sve bude unaprijed isprogramirano. S jedne strane štedi puno vremena, a s druge može omogućiti da igra zahvaljujući primjeni umjetne inteligencije bude beskrajna. I sada postoje igre bez kraja, ali ovo bi bilo malo drugačije. Prije šest mjeseci ne bih bio toliko optimističan oko primjene umjetne inteligencije koliko sam sada optimističan. Eto, u koliko malo vremena se sve može promijeniti.
Gdje ste našli ljude za novu tvrtku?
Neki su došli k nama iz Nanobita, a neki su došli s tržišta rada. Trenutačno nema problema s pronalaženjem kadra, IT industrija je u nekoj blagoj recesiji.
Kako to da ste ostali živjeti u Hrvatskoj?
Hrvatska je najljepše mjesto za život.
Što je za vas takvom čini, kad tako puno ljudi iseljava?
Mislim da je dobro da ljudi idu vani i vide kako je to kad imaju 20 godina, ali sada nema razloga seliti se.
Ali vi ste ostali u Hrvatskoj i kad ste imali 20 godina …
Tada sam imao biznis u Hrvatskoj. Zapravo nikad nije bilo potrebe da se iselim. Puno sam putovao i imao sam neku ideju da ću, ako budem imao dovoljno novaca, jednog dana živjeti u Engleskoj. Ipak, zaključio sam kako mi je lijepo kad odem na 4-5 dana dva puta godišnje, ali ja tamo nemam obitelj, nemam prijatelje i zato nemam ni razlog da bih se odselio.
Čime vas privlači London?
Ima svega. Ako želite dobar restoran ima ih na stotine, ako želite dobru predstavu, ima ih jako puno, financijska industrija je jako razvijena, vlada užurbanost koja se meni jednako sviđa koliko me nakon nekog vremena i umori. Zato volim otići u London, napuniti baterije, ali se pritom i umorim pa sam sretan i kad se vratim da se odmorim. London je nekako najsličniji Americi, a u Europi je i blizu je. Naporno bi mi bilo ići u Ameriku nekoliko puta godišnje.
Dakle, nećete seliti ni u budućnosti?
Ne. Hrvatska je geografski odlično pozicionirana, možete lako obići sve europske destinacije, iz Zagreba ste dva sata vožnje udaljeni od mora i dva do tri sata vožnje od skijališta u Sloveniji ili Austriji. Zagreb ima neke elemente srednje Europe, a jug Hrvatske mediteransku usporenost. Rekao bih da je Zagreb dovoljno opušten i dovoljno uštogljen istovremeno. Šteta samo što nemamo direktnu vezu s Amerikom.
Zagrepčanin ste kompletno?
Da. Moji po baki imaju podrijetlo iz Zagorja, kajkavština.
Kada ulažete u nekretnine, u Hrvatskoj ili u inozemstvu?
U Hrvatskoj. Razmišljao sam da kupim stan u Londonu, ali s Brexitom mi je to postalo manje atraktivno. Odem u London i odsjednem u hotelu, a to me manje košta nego da održavam stan u Londonu i, ne daj Bože, pukne vam cijev za vodu. Imaju oni rješenja za sve, ali opet se time morate baviti.
Jeste li u međuvremenu povjerovali u kriptovalute?
Ne.
Kako to, sve su popularnije, imaju sve više vjernika …
Mislim da je ‘vjera’ dobra riječ, jer vrijede onoliko koliko vjerujete. Nema nikakvog drugog temelja za njihovu vrijendost. Bitcoin je možda specifičan i mogao bi biti neki zamjenski novac, ali meni je to čudno. Slanje kriptovalute između dvije osobe je skupo, skuplje je od obične transakcije i to mi nema smisla. Može imati svoje pobornike, ljudi mogu u to vjerovati, uostalom, i dolar je stvar vjere iako ima temelje u američkom gospodarstvu, nema u zlatu. Nešto sam malo uložio i u Bitcoin da budem u trendu, ali nisam povjerovao još. Ne mislim ni da je super ni da je cool.
Što mislite o Elonu Musku?
Imao sam puno bolje mišljenje o njemu prije nekoliko mjeseci.
Čime ga je pokvario?
Ponašanjem. Stvarno djeluje kao sociopat. Možemo se složiti da je potrebno racionalizirati državnu upravu, puno se na to troši, ali da bi SAD trebao izaći iz NATO-a, pa postavljanje prema Ukrajini tako kako se postavlja, a zemlja i ljudi su pretrpjeli tolika ratna razaranja, jasan je znak da mu fali empatije. I to je zapravo tužno. Ne bih se nikad poslovno kladio protiv njega, vjerujem da će opet nešto novo napraviti s Teslom, ali trenutačno se ponaša kao dijete kojem je data neograničena moć, djeluje mi infantilno. A Amerikanci ne razumiju rat u Ukrajini, njima je to daleko.
Što očekujete od rezanja troškova u hrvatskoj državnoj administraciji?
Neće se ništa promjeniti. Broj građana se smanjio, a broj birokrata je narastao i to ja ne razumijem i nikad neću razumjeti, posebno zato što bi digitalizacija trebala omogućiti još dodatno smanjivanje birokracije. Smatram da bi državni službenici trebali biti dobro plaćeni, ali isto tako da ih ne treba biti toliko puno koliko ih ima. Ne smatram da bi trebalo biti manje liječnika ili zdravstvenih radnika, njih vjerovatno treba više, kao i učitelja i profesora, ali ljudi zaposlenih u raznim agencijama koji uglavnom nešto potpisuju ili pečatiraju nisam siguran da ih treba toliko koliko ih ima. U privatnom sektoru odgovarate za to kako trošite resurse, a u državnom ne. No trenutačno ima novca pa ne očekujem da će se išta promijeniti.
