U javnosti se puno raspravljalo o nekonkurentnosti europskoga gospodarstva u usporedbi s američkim. Takva usporedba, međutim, nije omogućila sveobuhvatnu identifikaciju strateških pogrešaka koje su Europljani počinili u prošlosti jer su ih imali i Amerikanci. Američki sustav zasigurno nije idealan. Stoga je potrebna duboka kritička analiza europskoga društvenog modela samog po sebi te njegovih gospodarskih i socijalnih učinaka.
Najuočljivija značajka starih članica Europske unije veliki su fiskalni rashodi. Finska je zemlja s najvećim opsegom državnih izdataka koji iznosi čak 57,6 posto BDP-a. Slijedi Francuska s 57,1 posto, Belgija s 54,5 posto, Italija s 50,6 posto itd. Ako se ima u vidu da je ukupni nacionalni dohodak približno jednak bruto domaćem proizvodu, onda je očigledno da u navedenim zemljama država preraspodjeljuje ili preusmjerava više od polovice ukupnog dohotka.
Progresivno oporezivanje
Podaci o fiskalnih rashodima, međutim, ne pružaju cjelovitu sliku o utjecaju države na tokove dohotka jer državna regulacija također djeluje na raspodjelu. Tako, na primjer, regulacija radnih odnosa u vidu zakonskog određivanja minimalne plaće, poticanja kolektivnog pregovaranja i proširenja važenja kolektivnih ugovora na treće strane može smanjiti udio kapitala i povećati udio rada u ukupnom dohotku.
Osim toga, i državno vlasništvo ima utjecaj na tokove dohotka. Država imenuje uprave državnih poduzeća koje svojim poslovnim i kadrovskim odlukama utječu na raspodjelu.
Zapadno-europske zemlje ističu se po opsegu regulacije te broju i veličini državnih poduzeća. Stoga je izvjesno da nemali dio ukupnog dohotka država preraspodjeljuje ili preusmjerava putem regulacije i državnog vlasništva.
Ako se, dakle, fiskalnim rashodima pribroji utjecaj navedenih institucionalnih čimbenika, može se dobiti cjelovita slika o ulozi države. Tako u većini spomenutih zemalja država na ovaj ili onaj način kontrolira od 60 do 70 posto ukupnog dohotka, a u nekima blizu 75 posto.
Uzimajući u obzir navedene činjenice, kako treba okarakterizirati društveno-gospodarsko uređenje zapadno-europskih zemalja? U javnosti se pogrešno govori o kapitalističkim društvima. Sustavi spomenutih zemalja zapravo su mješavine kapitalizma i etatizma u kojima dominira potonja sastavnica. Etatizam sadrži, osim regulacije i državnog vlasništva, elemente socijalne države poput socijalnog osiguranja i financiranja školstva.
Koje su gospodarske posljedice etatizma? Budući da je maksimalno nagrađivanje produktivnih aktivnosti koje služe zadovoljavanju potreba potrošača ključno načelo kapitalizma, preraspodjela ili preusmjeravanje dohotka obeshrabruje takve aktivnosti.
Osobito je štetno oporezivanje dobiti i njezino smanjivanje putem regulacije radnih odnosa. Ono destimulira investicije u fizički kapital te inovacije u pogledu tehnologije proizvodnje i kvalitete proizvoda. Taj negativan utjecaj donekle je ublažen poreznim olakšicama za investicije, istraživanje i razvoj.
Takozvano progresivno oporezivanje dohotka također nanosi štetu jer obrazovanije, odnosno produktivnije radnike, oporezuje po višoj stopi i tako destimulira usvajanje ekonomski korisnih znanja. Državno financiranje školstva, doduše, potiče obrazovanje, ali ne u skladu s potrebama gospodarstva. Isto vrijedi i za državno financiranje znanstvenih istraživanja u pogledu stjecanja novih spoznaja.
Nadalje, socijalno osiguranje negativno djeluje na štednju koja je izvor sredstava za investicije. Zdravstveno i invalidsko osiguranje te plaćeno bolovanje smanjuju štednju iz predostrožnosti, dok očekivana mirovina, u dijelu koji će se isplaćivati iz budućih doprinosa i poreza, reducira štednju za starost.
Kontraučinak otežanog otpuštanja
U konačnici, manja količina akumuliranoga fizičkog kapitala po radniku te lošija tehnologija i manja količina ekonomski korisnih znanja donose nižu razinu produktivnosti rada i realnih plaća.
Podizanje razine plaća s pomoću radnoga zakonodavstva, ako ga poslodavci ne uspiju potpuno neutralizirati povećanjem intenziteta rada i smanjenjem drugih troškova, poskupljuje proizvode te tako reducira proizvodnju i zaposlenost. Politika podizanja relativne cijene rada dugoročno potiče poslodavce da radnike zamijene strojevima.
Nezaposlenost se u nekim zemljama nastoji smanjiti zakonskim otežavanjem otpuštanja radnika, što je neuspješno te izaziva podjelu radne snage na dugotrajno zaposlene i dugotrajno nezaposlene. Pri tome se potonji često nalaze u stanju siromaštva.
Problem dugotrajne nezaposlenosti obično se pokušava ublažiti pružanjem novčane naknade i socijalne pomoći te riješiti aktivnim mjerama politike zapošljavanja koje su uglavnom neučinkovite. Spomenuti je problem u nekim razdobljima privremeno umanjen djelovanjem ekspanzivne monetarne i fiskalne politike, sa značajnim porastom cijena kao posljedicom.
Realni dohodak zapadno-europskih zemalja bio bi danas daleko veći da u prošlosti nisu strateški prihvatile i širile brojne oblike etatizma. Sužavanje kapitalizma donijelo im je usporavanje gospodarskog rasta s jasnom perspektivom ekonomske stagnacije te povećanja socijalnih problema i zaoštravanja društvenih sukoba.
