U našem serijalu o uspješnim hrvatskim poduzetnicima i prijenosu njihovog velikog obiteljskog biznisu pronašli smo priličan broj uspješnih poduzetničkih priča, od kojih neke traju i duže od tri i četiri desetljeća, s postignutim svjetskim uspjesima, ali pravi izazovi nastaju u trenucima kada dolazi do prirodne zamjene u tim uvjetno nazvanim poslovnim dinastijama. Tu često i ne teče med i mlijeko, niti je lak nastavak utabanim stazama uspjeha. I u ovom, zadnjem nastavku, imamo nekoliko zanimljivih priča.
Jedno od najvećih imena u hrvatskoj proizvodnji vina, Ivan Enjingi, tako sa svojih 84 godine još traži rješenje za svoj više nego uspješan biznis. Startao je s poslom kao mladić, nakon što je najprije ostao bez oca u Drugom svjetskom ratu, a potom sa 17 godina i bez djeda, od kojega je naslijedio imanje s vinovom lozom na obrocima gore Krndije u Slavoniji, a uz baku stekao je i ljubav prema vinarstvu. Jednom je izjavio da je najbolju graševinu radila upravo njegova baka.
Sam Ivan Enjingi je četvrta generacija koja razvija vinograde. Uvijek se rado sjeća kako je imao teško djetinjstvo, kako je od malih nogu morao nadničariti i kako se zapravo nije kao mali zamišljao kao vinar. No, zavolio je taj posao, učio, kaže, usput, obilazio vinarije u inozemstvu, sve je ulagao samo u vinograde i proizvodnju. Sam je sadio i stalno širio vinograde, a razvijao se još u vrijeme kada se u Hrvatskoj prakticirao “vinski kolektivizam”, kada privatnici nisu bili poželjni.
Bio je na ovim područjima pokretač ekološke proizvodnje u vinogradarstvu i vinarstvu, jer je još početkom 1970.-ih otkrio u Italiji da takvi vinogradi daju vrhunsko grožđe i vino, a za njegove velike zasluge i pomicanje standarda i kolege mu odaju priznanje. Veliki slovenski vinar Aleš Kristančič Movia tako je rekao da Enjingiju treba podići spomenik, jer je postavio temelje privatnog vinarstva Hrvatske i nova vinska pravila.
Sve što je radio i mijenjao, kazao je cijenjeni Slovenac, bilo je za sve vinare, a ne samo za njega. I Enjingi je jednom prokomentirao da je nagovarao konkurente, a zainteresirani su bili samo Slovenci, da se razvijaju, jer time je i sam sebe tjerao naprijed, forsirao se da se razvija i bude bolji. Tako je prvi i zaslužio i donio u Hrvatsku prve medalje Decantera, još 2004.
A sve što je osmislio i poduzeo Ivan Enjingi još prakticira sam. Uskoro će proslaviti 85. rođendan, pun je elana i pokretačke energije, pozitivnog je duha. Ali i još uvijek glavni i odgovorni u svom poslu, u kojemu je zaposleno i oko 20, uglavnom lokalnih ljudi. Na 60 hektara vinograda s minimalnim tretiranjem zaštitnim sredstvima, organizira i vodi cijeli posao, jer nasljednici nisu zainteresirani nastaviti njegov rad.
“Imam djecu i unuke koji su u Zagrebu, tamo im je dobro i vino ih ne zanima. A čovjek koji se hoće baviti ovime, mora voljeti taj posao. Ja u njemu uživam, to je moj svijet i radit ću dok mogu, a ako ne nađem neko rješenje unutar moje obitelji, naći ću nekog tko je dobar radnik i dobar čovjek, koji će to znati cijeniti i očuvati”, ističe Enjingi, napominjući više puta u razgovoru kako on taj posao voli i on ga ispunjava.
Očuvali tradiciju
Vino je za njega i jedan znak kvalitete života, naravno, zdravo i ekološko kakvo on proizvodi. Pomalo ga rastuži kada vidi da se na tržište stavlja koješta i podvaljuje, te da općenito erodira kvaliteta hrane i pića. Ono što čovjek unosi, to se odražava i na njegov život, kaže Enjingi i uz osmijeh dodaje kako je on sam sa svojom vitalnošću potvrda toga. U svojim vinogradima, s ponosom kaže na kraju, ima 500 tisuća loza, 12 sorti grožđa, a proizvodi 20 vrsta vina. Za svoj ekološki tretman vinograda uzgaja inače i goveda Red angus, kojih ima 300-jak. Posljednjih godina najviše ga muče problemi s vremenskim nepogodama, posebice od kada se u Hrvatskoj više ne organizira protugradna zaštita.
Uskoro se navršava dvije godine od kada je jedan od najvećih međimurskih gospodarstvenika Đuro Horvat preminuo, u 80. godini. Pamti ga se kao vedrog čovjeka punog energije, nadasve inovativnog poduzetnika s posebnim odnosom prema zaposlenima, zbog čega je bio cijenjen poslodavac. No, već je bio narušenog zdravlja, a stanje mu se pogoršalo nakon privođenja u aferi Sortirnica, za koju je do kraja govorio da je lažirana i da je prema njemu nepravedna.
Vrlo brzo nakon smrti Tehnix su preuzela dva njegova sina, Željko i Dubravko, koji su već desetljećima bili angažirani u tvrtki, od studentskih dana. Iz godine u godinu tvrtka je rasla, danas ima 600-jak zaposlenih, koji su za Horvate također obitelj, i to je jedna vrijednost koju je u temelj poslovanja Tehnixa utkao Đuro Horvat.
Tvrtka je nakon njegovog odlaska odlukom nasljednika prošla konsolidaciju. Dijelom je to usporilo standardno snažan rast koji je Tehnix godinama ostvarivao, prošla je poslovna godina tako završila i s neznatno manjim prihodom,dok u prvom tromjesečju ove godine, kako kažu, Tehnix već bilježi porast prihoda za oko 10 posto i zasad ide prema planu.
Poslova ima, a nasljednici su ponosni da su očuvali tradiciju Tehnixa da 80 posto prihoda ostvare poslovima na inozemnim tržištima. Lani je to, kaže Željko Horvat, koji je i predsjednik Uprave Tehnixa, bilo čak i nešto više, a tradicionalna tržišta na kojima posluju su Austrija, Njemačka, Luksemburg i Švicarska. Ono što se nastavlja, ponosan je Željko Horvat, je i inovativnost po kojoj je Đuro Horvat bio posebno prepoznatljiv i cijenjen.
U svojih 28 godina rada u Končaru, prije nego je osnovao Tehnix, Đuro Horvat imao je brojne nagrade za inovacije i izume, a taj duh prenio je na poduzeće i s tom tradicijom se nastavilo, na što su njegovi nasljednici posebno ponosni. Kao potvrdu Željko Horvat izdvaja i priznanje koje je krajem prošle godine Tehnix dobio na zadnjoj ARCA-i, međunarodnoj izložbi inovacija, na kojem je Tehnix dobio Grand prix za svoje specijalne modularne domove za starije i nemoćne osobe. Ono što Horvati svakako žele zadržati i njegovati u Tehnixu je još jedan od principa koje je u poslovanju postavio njihov otac, a to je imperativ zadovoljnog kupca.
Kako su se ‘tesali’ još uz oca, osjetili su i razlike koje su u posao došle s ulaskom u EU, od kada se znatno podigla percepcija i uozbiljila pozicija Hrvatske, uhodali su se i s promjenama koje su uslijedile na tržištu. Sada se, primjerice, nudi i kompletna usluga od pripreme projekta, dizajna, proizvodnje do servisiranja nakon isporuke. Pristupom koji im je usadio Đuro Horvat ti se standardi bez problema ispunjavaju. Ne manjka s druge strane potražnje za proizvodima u kojima su prepoznatljivi, za tehnologijama i uređajima za pročišćavanje otpadnih voda i za zaštitu voda, za gospodarenje otpadom, te kontejnerskih modula za izgradnju škola, vrtića, poslovnih prostora, te stambenih modula, koji se sve više koriste za organizirani smještaj stranih radnika.
“Proizvodi visoke kvalitete koji svima trebaju, s kojima smo se do sada pozicionirali na tržištu, garancija su našeg trajnog uspjeha i to je put kojim ćemo i nastaviti”, kaže Željko Horvat.
Treća generacija Horvata također se uključila ili priprema za posao u Tehnixu. Sinovi Đure Horvata imaju petero djece, koja su studirala ili još studiraju u SAD-u i Zagrebu, neki već i rade u Tehnixu. Dakle, Horvati nastavljaju razvijati Tehnix.
Smrtni slučajevi, nažalost, obilježili su proteklih nekoliko godina generacijske transfere u još nekim velikim obiteljskim poslovnim sustavima. Kada je 2021. preminuo prvi čovjek varaždinske Vindije Dragutin Drk, nisu dugo trajale dvojbe što dalje. Sustav je već vodio iskusan operativac, na kojega se Dragutin Drk oslanjao, a dvije kćeri Dubravka i Tamara sa supruzima ušle su u Upravu Vindije. No, oslanjanje na profesionalca u upravljanju kao dobru politiku svog oca također su naslijedili i zadržali. Potresa nije bilo.
Od Pivaca do Usmianija
U slučaju Mesne industrije braće Pivac, koja je rijedak primjer sloge i dobre organizacije obiteljskog posla, a koju su trojica braće podigla iz malog vrgoračkog obrta, dogodio se u kratkom roku gubitak dvojice braće. Najprije je 2019. preminuo Tonći Pivac, a potom 2023. Ivica Pivac. Trećem bratu Nevenu Pivcu pridružio se najprije Miljenko Pivac, sin preminulog Tonćija, a potom su i vlasnički udjel Ivice Pivca naslijedile njegova supruga Silvija te kćeri Nina, Nevena i Iva Pivac i Mila Pavić Pivac. U međuvremenu se u vlasničkoj strukturi dogodila još jedna promjena, Miljenka je zamijenila majka Veronika, nakon što je on bio uhićen na EPPO-ov zahtjev zbog sumnji na subvencijsku prijevaru u čakovečkoj Vajdi.
Prije pola godine objavljeno je da je obitelj postigla dogovor o strateškoj podjeli poslovanja, koja će omogućiti konsolidaciju portfelja i maksimalnu efikasnost svakog od suvlasnika u području u kojem djeluje. Podjela je predviđena na dvije cjeline, na Meso i mesne proizvode, koji uz matičnu tvrtku obuhvaća još PPK Karlovac, MI Vajda te udjele u Celjskim mesninama, a koji će biti pod upravljanjem Nevena Pivca.
Druga cjelina obuhvaća sektor turizma, udjele u Krašu i Podravci, koje će biti objedinjene u jednu tvrtku i pod upravljanjem ostalih suvlasnika. Ta bi se velika podjela poslovnog sustava, prema najavi, trebala provesti tijekom 2025. No, ne manjka i pozitivnih priča, a svakako je dobar jedan od najsvježijih primjera prijenosa obiteljskog poslovanja u riječkom Jadran Galenski Laboratoriju, respektabilnoj farmaceutskoj kompaniji prisutnoj na tržištu 60 zemalja, koju je Ivo Usmiani podigao i u 30-ak godina mali tim od 20-ak ljudi okrupnio na sustav s više od 1300 zaposlenih. O poslu Usmiani uvijek govori s puno strasti i energije, a sada to čini i ležernije, jer od zadnjeg dana prošle godine palicu je predao svojoj nasljednici, kćerki Evi Usmiani Capobianco.
To se, kako je rekao, dugo pripremalo i promišljalo, ona je rasla uz tvrtku, prošla sve njezine ključne segmente i Ivo Usmiani i sam konstatira kako je miran jer zna da je JGL u dobrim rukama. On je, naravno, ostao u Upravnom odboru, no “na mladima svijet ostaje”. Dok smo razgovarali s poduzetnicima za ovaj serijal, susreli smo se i s nekima čije priče nisu pozitivne, štoviše, molili su da ih zaobiđemo i izostavimo, jer su za njih gorka, bolna iskustva. Zbog razmimoilaženja u vezi s preuzimanjem i nastavkom posla neke su se obitelji i doslovno raspale, a osnivači, koji su uglavnom u vrlo visokoj životnoj dobi, još traže rješenje kako očuvati posao kojemu su posvetili cijeli svoj životni vijek i smatraju ga svojim drugim ili trećim djetetom. Kojemu također žele osigurati dobru i sigurnu budućnost.
