Danas je Dan Europe, a slavi se zato jer je tada francuski ministar financija Robert Schuman svečanim govorom predstavio plan ujedinjenja Europe. Tada su izgovorene slavne riječi o projektu mira, zajednici ugljena i čelika, tj pružanja ruku Francuske i Njemačke te da se Europa neće izgraditi u jedan dan. To se odvilo svibanjskog popodneva 1950., pred De Gaulleom i članovima francuske vlade, bez prisustva novinara i fotografa.

Dakle, prihvatili su plan, ali s jako mnogo sumnje i nesigurnosti. Robert Schuman smatra se “ocem Europe”zbog tog govora, i zbog toga jer se držao tih riječi desetak godina do umirovljenjenja. Ali, nije on napisao taj govor, niti je bio do tada uključen u projekt. Sve je dobio na gotovo.

Autor, pravi roditelj bio Jean Monnet, čovjek posve različit od Schumana. Robert Schuman bio je političar od karijere, iznimno spretan na kliskim parketima koji vode do vlasti. Uspio se zadržati pri vrhu iako je bio ministar u Petainovoj vladi, koja je bila pod Hitlerovom kontrolom. Nakon rata, De Gaulle ga je imenovao ministrom financija, dok je istodobno rulja šišala na golo Parižanke koje su za vrijeme rata izlazile s Nijemcima.

Jean Monnet bio je biznismen, svaštar, vizionar, poslovni inovator koji je veliki dio života proveo u Americi, tamo osnovao banku, prodavao konjak, boravio u Kini i podržavao Čang Kaj Šeika. Amerika ga je najviše inspirirala.

Kad je završio Drugi svjetski rat, Francuska i Njemačka i cijela zapadna Europa – uz izuzetak Belgije – doslovno je gladovala. U novinskim tekstovima iz tog razdoblja, što se mogu konzultirati u knjižnici u briselskom sjedištu NATO-a, jedan američki novinar opisuje što je vidio u prvim godinama nakon rata: “Nije bilo ničega, nema kruha, nema mlijeka, nema ogrjeva, nema odjeće, nema novina, nema papira na kojima bi se tiskale novine”.

S druge strane, u Njemačkoj, okupacione zone rascjepkale su tu zemlju, a bijes zbog ratnog poniženja u Francuskoj bio je takav da su se francuske političke elite zalagale za “što više malih Njemačka”, dakle, što je rascjepkanije moguće. Francuska vojna uprava, njena okupaciona zona bila je posebno bizarna.

Guverneri dijela koji je obuhvaćao uglavnom Saar i Porajnje, a glavni grad bio je Baden-Baden, ponižavali su domaće stanovništvo, a zabranjivali bilo kakvo oživljavanje institucija. Vizija francuske uprave bila je da je biti Nijemac prokletstvo i opasnost i da u svojoj biti Nijemac treba prestati biti Nijemac.

Ministar, Robert Schuman jednom je, putujući u okupacionu zonu, bio zgrožen time što je vidio i intervenirao kod De Gaullea. No, sam Robert Schuman bio je Luksemburžanin porijeklom odgojen kao Nijemac koji je polako postao Francuz. Doduše, Schuman je bio iz Alzasa, pokrajine koja je bila malo njemačka, malo francuska, i gdje su stanovnici, ako su bili pametniji, znali da je suradnja neophodna za preživljavanje. To je, dakle, znao i podržavao Schuman.

Održiva ulaganja

Uloga razvojnih banaka u borbi protiv klimatskih promjena – prilika za poduzetnike!

Mali svjetionik

Tko će biti Naj radnik Hrvatske i osvojiti 15.000 eura?

Ono što stoji u tekstu deklaracije i što danas govorimo da je spojilo Europu – ugljen i čelik – odnosno pružanje ruku preko Ruhra, to je bila predivna politička metafora Jeana Moneta, ali nije bilo baš tako.

Prvo, Ruhr. Kad se na zahtjev saveznika razmontirala njemačka industrija u Ruhru, i na zahtjev Francuza preseljena preko, kod njih, ubrzo su shvatili da su ostali sa starom kramom, a par godina poslije, modernizirani Ruhr se počeo nezaustavljivo razvijati. Prema tome, dok su još govorili o ugljenu i čeliku, to više nije bilo aktualno.

Aktualna je bila glad, ono što je javljao američki novinar. To se je počelo rješavati prvo američkom pomoći koja je velikodušno stizala, a kasnije je napravljen plan konstrukcije Europe u kojemu je u prvom planu bila poljoprivreda. Ne industrija, nego poljoprivreda, a cilj je bio – dugo kroz desetljeća i transformacije te prve zajednice do današnje, a sve se može pratiti kroz povijest europskih zajednički proračuna – zadržati seljaka na zemlji. Francuska je dobila goleme beneficije kako bi mogla proizvoditi hranu. Dan danas kad francuski poljoprivrednici protestiraju, često nasilno, u temelju je sjećanje na tu ranu  privilegiju i odgovornost.

Brzamo i pojednostavljujemo, ali u tom ranom razdoblju stvaranja Europe, Francuska je, točnije Charles De Gaulle, sebe vidjela kao političkog lidera Europe, a Njemačku kao onu što radi i plaća. Sa svoje strane, kancelar Konrad Adenauer pristajao je na baš sve zahtjeve saveznika – samo je htio zadržati dojčmarku.

Međutim! Nije to bio automatski početak, evo, stvaramo Europu nakon Schumanove deklaracije. Prije Schumanove deklaracije bilo je nekoliko ideja o tome kako bi trebala izgledati zajednička Europa, gdje bi joj bile granice. Kako će izgledati Europa nikada nije bilo isklesano u kamenu za vječnost. Sve, baš sve je promjenjivo u zajednici Europe, to je poruka tih prvih godina nakon Drugog svjetskog rata.

Zatim, De Gaullea uopće nisu interesirale male zemljice, nego isključivo savez Francuske i Njemačke. Zapravo, ideja o ujedinjenoj Europi potekla je od malih, od zemalja Beneluxa, koji je bio prva poslijeratna integracija u Europi.

Rekli smo da jedino Belgija nije gladovala. Iako teško stradala u ratu, bila je na križanju puteva, šverca, sjedišta savezničkih predstavništava i novac se tamo uvijek vrtio. Nažalost, kad su Amerikanci zasuli Europu bogatstvom Marshallova plana, u Belgiji koja još nije imala dobro izgrađene institucije, pojavila se korupcija, s kojom se teško bori i danas.

No, u Belgiji je premijer bio genijalni Paul- Henri Spaak,  koji je, s Talijanom Alcideom Gaspierom zamislio europsku zajednicu, i onda s tim inicijalnim planom otišli Jeanu Monnetu. Ovaj ih je odmah shvatio. Stranačke afilacije nisu bile bitne, Spaak i Gaspieri bili su socijalisti, a svi drugi desni centar, ponekad katolici socijalističke inspiracije.

Spaak i Gaspieri odradili su sav pješački posao, povezivanja, diplomacije, uvjeravanja, kompromisa, saginjanja glave da bi se postigao cilj. Oni su, uz Monneta, heroji ove zore moderne Europe.

Treba ipak reći da je svaki od njih, koiko god su bili različiti, znali i prihvatili da je ujedinjena Europa jača od pojedinačnih zemalja, i da ujedinjena Europa pomaže razvoju svojih pojedinačnih članica.

Spaak ih je uvjerio da je idealno sjedište Bruxelles, što je bilo općeprihvaćeno. Još samo sitnica o Jeanu Monnetu  – kad je smišljao upravu koja će organizirati, administrirati Europu iz Bruxellesa, smatrao je da će za taj posao biti dovoljno četrdeset – pedeset kadrova, da nikako ne bi imalo smisla više.